Zagreb, tak žalim te fest

Demokracija, utopija

Demokracija, utopija, sneno doba dana, tmurni obzor, kiša: glavobolja i bezvoljnost, izbori bez izbora, zora bez sna, dan bez trepavica. Sati niotkuda, lomače bez strasti, siva mreža sjećanja, još ćemo niže potonuti, dublje pasti: praznina odasvuda, samo će sumnje, poniženja, rasti. Demokracija, utopija, dalek zvuk glazbe s radija, jalovi trenuci svakodnevice: kiša vlaži kosu, lice. Dalek odsjaj sinjeg neba, tamnomodra, osinjega tamnodroma. Svežanj utihnule strasti, poraza, osušene krasti , obraza. U smušenu umu, na osušenu pustom drumu, luda ide obzorom: tetura se pred orozom: demokracija utopija, ista meta, isto odstojanje.

Kada bismo živjeli
u ptičjem rezervatu

Kada bismo živjeli u ptičjem rezervatu, bili bismo slobodni kao ptice, i zaštićeni. Pjevale bi nam šojke i očijukali bismo s lastavicama, koje bismo nagovarali da nas povedu, pred zimu, na jug, jer nam je i rana jesenja hladnoća već odviše. Kada bismo živjeli u ptičjem rezervatu, o nama bi se čuvari vrta i doušnici u svemu brinuli: diskretno bi nam ostavljali hranu, gradili kućice u krošnjama drveća, ne bi bilo tisuće i tisuće neprodanih stanova, i knjiga, neisplativih kredita ni narodnih kuhinja. Ne bi bilo povlaštenih ptica koje stanuju na brijegu i nas koji stanujemo u dolinama rijeka, nego bismo se sve ptice okupile na šumovitim predjelima rezervata, na otocima ili uz svjetionike mora.

Nejasno, svakodnevnom
radosti

Nejasno, svakodnevnom radosti, sustizat će te obaveze, sve i ako ponekad prepoznaš ljubav roditelja, njihovu bespomoćnu brigu, za naputkom. Međutim, ništa se ne može svesti na upute za upotrebu, ništa se ne može propisati, kao lijek ili pravilo. Svakodnevno se borimo iznova, s istim opsjenama, sa sličnim uzaludnim usponima i postajama, istim nerazumijevanjem najbližih i svijeta: kao da su ostali samo dostojanstveni uzmaci u susretima, u druženju s drugima.

O moje se glatke, sjajne bokove odbijaju valovi

O moje se glatke, sjajne bokove odbijaju valovi, kljunom krčim mulj i alge, besciljno od zore do ponoći ploveći labirintom zaljeva. Uvijek sam nigdje i negdje, moj je smisao kretanje, voda, i posve mirno podnosim neprestana ukrcavanja te iskrcavanja mladih, starih, zaljubljenih, pijanih, bučnih, kao i šutljivih namjernika. Ponekad tiho zaškripi izlokano veslo na izbočniku i nakratko izgubim kurs, ponekad me odveć nagne val ili pozlaćenim pramcem ostružem mramor s pročelja oronulih palača, ali ne posustajem, jer – ploviti se mora...

Obesmišljeno, sve je
obesmišljeno

Obesmišljeno, sve je obesmišljeno: od nemila do besmisla, od nesmisla do nedraga, i vrijeme i bolesti, i trešnje u lipnju, uvukla se neravnoteža sna, nesanica zbilje. Obesmišljeno, sve je nesmisleno: i ljubavi i prijateljstva, i ratovi i porazi, trpi ono nesvjesno, u potrazi za snom. Obesmišljeno, ali sve nije besmisleno, ni trajanje, ni posao, ni pisanje u veljači, ono ište vrući ilinštak, morenje u moru. Obesmišljeno, sve je obesmišljeno, i starost i napor, zasićenost ponavljanjima, tiha radost boli, kad i molitva moli.

Otvorio se pogled
na snježne alpske vrhove

Otvorio se pogled na snježne alpske vrhove: dan je ali bio vedar, sunce blago, okupljene žalosne na groblju tješila je svjetlost s planina kamo se preselio duh umrloga, kao i njegova pokojnoga prethodnika, brata i oca u pjesništvu, talentu, znanju i vještini, u prijateljstvu koje ne izaziva snagu, nego međusobno povjerenje, tek međusobnu nježnost, jer moć nije ljubav. Pjesnik koji govori nad urnom vidi nas očima mrtvaca, kao taoce života. Najlakše se oprostiti, otići u snježne vrhove, ostaviti nas nespretne i grešne, u žudnji i strasti, nesavršene, daleko od smisla i oblika poezije: u tjeskobi nečiste savjesti, najljepših trenutaka, koje nam je u šutnji umjesto molitve prizvao župnik.

Šutnja odzvanja,
trune se sjećanja

Šutnja odzvanja, trune se sjećanja. Iza starih zidina samostana daleki odazivi budućnosti, unutar njih radost molitve, voća i knjiga. Pripovijedanje i sjećanje u melankoliji zazivanja bolje prošlosti. Ostavljeni prijatelji, iznevjereni znanci, tužna mati. Jesen je započela gubitkom, u nesmotrenosti sudbine, iz koje se već raspreda priča. Budući da mi nismo slučajni prolaznici, poznanici, nego dragi druzi, iste boje vjere i iste sjene svemira.

U mirisima lipe,
opojan miris jasmina

Nedostajala si mi, u rano jutro, u mirisima lipa, opojan je miris jasmina, sjena mladog sunca, hrasta, borova, uz lipe, uzajamna rasta. Obilje skromna trga, masline, smokve, ovčji sir i trešnje, svrha Mediterana: iz brižnih ruku ljubaznih žena skriven pogled, rujna breskva, lozovača. U prepletanju povijesti, siromaštva, donacija pregnuća, kostimima monarhije, vedar pogled izvanjca: uzaludna iščekivanja, obećanja, samo obećanja: u sparini plava jutra, nježnost, samoća, ludom radovanja.

Uvijek kada se smrači
(u očekivanju oluje)

Uvijek kada se smrači (u očekivanju oluje) mojim teškim tijelom prostruji žudnja za tobom, za tvojim još vitkim stasom, izazovnim glasom. Najčešće pred kišu u ljetnim večerima želja se poveća, dok moć slabi, bole me žile, otaču udovi, uzavre krv, usklađuje tlak, nemoćno se dajem u mislima, sav ti se predajem. Svagda u samotnim popodnevima, pred kišu, snuždim se u klupko tjelesnosti, rastrojstvo živaca i sjećanja, budem predan u istom znoju i sluzi, na usnama, u spolu, u suzi!

Zagreb,
tak žalim te fest

Zagreb, tak žalosten sem s tobom, makar se več pozdravlam, mašem ti zdalka, serbus i zbogom, dragi Zagreb naš, vse ti opraščam: i nas dojdeke i pajdaše, huncute i pajdašice, velke ribe, fletne ftice, male duše, smušenjake i smaše!

Zagreb, tak žalim te fest, a sejeno, skrivečki plačem, v tvoji solzi se ves namačem, fest i fest, stiskam levu pest!

 * * * *

Poezija kao otpor besmislu svijeta

Piše Darija Žilić

Zvonko Kovač umirovljeni je redoviti profesor južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, povjesničar, znanstvenik, ali i esejist i pjesnik još od gimnazijskih dana. Njegov pjesnički rad kontinuirano traje još od 1971. Kovač je objavio sedam zbirki pjesama, od čega su dvije na kajkavštini, spomenimo samo Courbette za koju je dobio nagradu Fonda A. B. Šimić 1973, zatim Korelacije, Slutim sretnu ruku, Vrnul se buom. No pjesništvo Zvonka Kovača ipak je ostalo pomalo u sjeni njegova znanstvenog rada. Stoga je vrlo važna knjiga Jučer je bilo sutra (2023) u kojoj se nalazi širi izbor njegovih odabranih pjesama u izdanju Matice hrvatske u Čakovcu. Sav taj prikaz kronološki poredanih pjesama ukazuje na, kako ističe autor pogovora Ivan Majić, na polifonijski, višejezični, tematski i kulturološki poetski izričaj. Naime, još od prve zbirke Courbette, Kovač se igra jezikom, preispituje granice, bavi se i zvukovnim aspektom, a nije stoga ni slučajno da je zbirka zabranjena jer u njoj je prisutna i kritika frazeologije tadašnjeg režima te revolucije. Kovačevu poeziju karakterizira i jaka intertekstualnost, referiranje na razne pojmove iz književnosti i filozofije, interkulturni kod, ali i upućivanje pjesama članovima obitelji i osobama iz književne povijesti, filozofije. Kovač u pojedinim dijelovima opusa ulazi u dijalog s tradicijom, posebno starijom hrvatskom književnošću (od začinjavaca do Krleže), i to angažiran, nekad s namjerom prevrednovanja. I odnos prema jeziku je začudan, jer pjesnik kombinira standardni hrvatski štokavski, kajkavski zavičajni ili pak slovenski i njemački.

Pišući o poetici Zvonka Kovača Cvjetko Milanja istaknuo je da autor pripada generaciji iz sedamdesetih godina, koja je unosila dijalektalni izraz u pukotine zatvorenog sustava te iskazivala vjeru u mesijansku ulogu poezije. Poezija kao otpor besmislu svijeta i dalje ostaje važna komponenta Kovačeve poezije, no u posljednjim zbirkama, kao što je npr. Zvon u kiši iz 2015, autor sve više kroz intimističku poeziju izražava pesimizam, jer donosi iskustvo rata, kroz engrame straha i tuge, odnos tijela i bolesti kao traume, ali naglašava i unatoč svemu prisutnu žudnju stvaranja, kroz sinkretizam zvukova i značenja riječi. I uopće žudnja, erotizam, onaj koji je naglašen u poetici ljubavi, čak i kad se govori o gašenju, zadržava tu notu životnosti zbog koje je Kovačeva poezija nimalo skolastična, nimalo svedena na akademsku igru riječima, jer čak i njegova brojna studijska putovanja, koja postaju važni toposi u poeziji, sublimiraju eros i melankoliju podjednako, uz afirmiranje, što je posebno zanimljivo, u malom prologu „agape umjesto erosa, nježnost proti prirodi“. Žudnja za pisanjem ne prestaje jer Kovač je pjesnik u temelju svog bića. I pjesme iz novog ciklusa donose i sumnju, i misao, a već u prethodnim zbirkama i ciklusima izvan zbirki naznačeno je da nas, umjesto sakralnog i mističnog, okružuju rituali običnosti, zasićenost ponavljanja. I upravo u toj svakodnevnici traga se za radošću, kroz iščekivanja, sjećanja, suočavanje s uzmakom i udaljenosti među ljudima, gubljenja prijateljstva. Pozicija lirskog subjekta jest između (uvijek sam nigdje i negdje) i u kretanju, prožet je sjećanjima i žudnjama, usmjeren prema kritici društva povlaštenih, tražeći zauvijek tinovsko pobratimstvo lica u svemiru. Ciklus zaključuje odlična pjesma na kajkavskom o Zagrebu, o oproštaju i o oprostu. Na kraju, Zvonko Kovač vratio se poeziji na velika vrata pa očekujemo da će se u budućnosti pojaviti njegove nove knjige pjesama.